Privid
/prívid/
Vanjski izgled ili prividni oblik nečega, osobito kada je stvarnost drugačija.
Privid je fotografsko istraživanje psihološkog tereta koji nose vanjštine u suvremenom društvu.
Živimo u društvu koje obećava jasnoću, a isporučuje iluziju — slike koje diktiraju tko bismo trebali biti, kako bismo trebali izgledati i čemu bismo trebali težiti. Ti ideali, često izgrađeni na plitkim temeljima, osmišljeni su da prikriju složenost umjesto da otkriju istinu. Privid izaziva ovaj vizualni jezik, ispitujući kako se identitet, vrijednost i autentičnost iskrivljuju površnim obilježjima.
Privid je nastao iz osobnih trenutaka otuđenja, kada je pritisak da se održi društveno prihvatljiva fasada došao nauštrb unutarnje jasnoće. Slika ne nudi razrješenje ni naraciju; ona služi kao vizualna manifestacija neodređenosti, iscrpljenosti i otupjelosti koje često prate depresiju i anksioznost— stanja koja su često skrivena ispod privida normalnosti.
Horizont, prikazan kao osamljeni morski pejzaž — beskrajno i reflektirajuće more, često romantizirano kao prostrano i beskonačno, postaje metafora unutarnjih stanja. Propituje kako površna estetika prikriva emocionalnu i egzistencijalnu složenost. Ono što izgleda smireno, u stvari je uznemireno. Ono što se čini cjelovitim, zapravo je rascijepljeno.
Prikazujući neodređenost bez objašnjenja, umjetnik poziva promatrača da razmisli koliko često pogrešno tumačimo površine drugih i koliko su često naše vlastite površine pogrešno shvaćene. Fotografija odbija zahtjev za jasnoćom ili ispovijesti. Ona jednostavno postoji, kao i mnogi od nas — u stanju između: složena, a tiho se raspada.
Semblance
/’sɛmblən(t)s/
the outward appearance or apparent form of something, especially when the reality is different.
Semblance is a photographic exploration of the psychological burden carried by appearances in contemporary society.
We live in a society that promises clarity but delivers illusion — images that dictate who we should be, how we should look, and what we should aspire to. These ideals, often built on shallow foundations, are designed to obscure complexity rather than reveal truth. Semblance challenges this visual language, examining how identity, value, and authenticity are distorted by superficial markers.
Semblance emerged from personal moments of disconnection, where the pressure to maintain a socially acceptable façade came at the expense of inner clarity. The image does not offer resolution or narrative, instead, it serves as a visual manifestation of the ambiguity, fatigue, and numbness that often accompany depression and anxiety—conditions frequently hidden beneath a veneer of normalcy.
Horizon presented as a solitary seascape — boundless and reflective — the sea, often romanticised as vast and infinite, becomes a metaphor for internal states. It interrogates how surface aesthetics mask emotional and existential complexity. What appears serene is unsettled. What seems whole is fractured.
By presenting ambiguity without explanation, the artist invites the viewer to consider how often we misread the surfaces of others and how often our own surfaces are misunderstood. The photograph resists the demand for clarity or confession. It simply exists, like so many of us do, in a state of in-between: composed yet quietly unraveling.