Ovaj projekt okuplja seriju fotografija nastalih kao refleksija iskustva tijekom vrhunca migracijskih kretanja preko Mediterana. Fotografije nisu zamišljene kao dokument određenog događaja niti kao kronologija putovanja. One nastaju iz susreta s različitim krajolicima, arhitektonskim fragmentima i prizorima koji na prvi pogled djeluju nepovezano. Tek promatrane zajedno otkrivaju zajedničku nit – prostor između centra i margine, pripadanja i isključenosti, prisutnosti i odsutnosti.
Serija je oblikovana kao vizualni triptih u kojem se značenje ne gradi unutar pojedinačne fotografije, nego u odnosu među njima. Svaka fotografija predstavlja zaseban fragment iskustva, dok njihovo međusobno povezivanje otvara prostor za promišljanje margine kao konstrukta, a ne kao unaprijed zadane geografske ili društvene činjenice. Upravo u prazninama između fotografija nastaje prostor interpretacije – mjesto na kojem se pogled oslobađa očekivanja i počinje preispitivati vlastite obrasce gledanja.
Projekt proizlazi iz osobnog iskustva boravka na mediteranskim rubovima tijekom migrantske krize, ali ne pokušava prikazati samu krizu. Zanimaju me njezini tragovi: krajolici koji pamte prolaznost, arhitektura koja svjedoči privremenosti i horizonti u kojima granice postaju manje vidljive od posljedica koje ostavljaju. Istodobno, fotografije su nastajale u razdoblju vlastitog lutanja i osobnog propitivanja, zbog čega je margina postala i unutarnji prostor – mjesto na kojem se identitet, pripadanje i osjećaj doma neprestano iznova pregovaraju.
Dio rada čine i autorske haiku pjesme koje prate svaku fotografiju. Ne doživljavam ih kao objašnjenje slike, nego kao njezinu drugu ekspoziciju – autorsku fotografiju riječima. Haiku ne opisuje ono što je vidljivo, nego otvara prostor između slike i promatrača, potičući refleksiju, asocijacije i emocionalni odgovor. Njegova je uloga usporiti pogled i aktivirati promatračev unutarnji dijalog, stvarajući vezu između vizualnog iskustva i misaonog procesa.
Kroz fotografije i haiku pjesme istražujem teme emocije, intime, isključenosti, povezanosti uma i tijela, međuprostora i ranjivosti. Tek njihovim međusobnim odnosom nastaje cjelovita naracija u kojoj riječ i fotografija nisu ilustracija jedna drugoj, nego ravnopravni autorski mediji koji zajedno grade značenje.
Polazim od uvjerenja da margina nije prirodna činjenica nego društveni konstrukt koji postoji samo u odnosu prema centru. Fotografija mi zato nije sredstvo dokumentiranja, nego način sudjelovanja i propitivanja. Umjesto da potvrđuje postojeće podjele, pokušava ih učiniti nestabilnima i otvoriti mogućnost drukčijeg čitanja prostora, ljudi i odnosa moći.
Iako fotografije prikazuju različite motive i lokacije, s haiku pjesmama čine jedinstvenu cjelinu u kojoj se margina ne pojavljuje kao periferija, nego kao prostor mogućnosti – mjesto iz kojeg se dominantni narativi mogu preispitati i u kojem postaje moguće zamisliti drukčije oblike pripadanja i zajedništva.